Nedavno sam pričala sa prijateljem o omiljenim crnim komedijama. On mi je spomenuo komediju u kojoj se dio radnje dešava u jednom malom gradiću, nevjerovatno harmoničnom mjestu, gdje su svi posvećeni izgradnji  mira i sreće i pozitivnog okruženja. Čak u tolikoj mjeri, da se dnevne novine koje stižu svako jutro prvo donose gradonačelniku tog gradića, koji izrezuje, odnosno iskružuje, sve članke koji sadrže loše vijesti koje bi mogle unesrećiti, rastužiti ili zabrinuti stanovnike grada u njegovoj nadležnosti i odgovornosti.
 
I onda ide scena u kojoj ljudi uz prvu kafu čitaju novine sa rupama koje su ostale nakon uklanjanja loših vijesti.
 
Ova scena me je toliko oduševila da sam tačno mogla vizualizirati i osjetiti tu romantičnu i bezbrižnu atmosferu, gdje ljudi sjede na suncu, u parkovima, baštama i čitaju „šuplje novine“ i ponašaju se kao da je sve to u najboljem redu.
 
Ipak, te rupe podsjećaju da sve baš i  nije u najboljem redu, ali su pošteđeni tih saznanja. Tačnije, detalja.
 
Kako genijalna ideja! Kakav ekstrem pozitivizma!
 
Pitam se, kada bi se naši gradonačelnici latili reckanja i počeli štititi svoje građan/k/e od loših i zabrinjavajućih vijesti, na šta bi naše novine ličile. Ne bi ih insan imao za šta uhvatiti.
 
Samo letimični pogled na naslovnice na trafici, u onih par (desetina) minuta dok čekam gradski prevoz, napuni me tolikom količinom negativne energije, strave i užasa, da nema te kafe „za dobar početak dana“ , tog voćnog soka - „izvora cjelodnevne energije“ koja će me revitalizirati i vratiti u prirodno stanje homeostaze. A tek nakon uranjanja u sivilo stvarnog svijeta, stajanje u antigravitacionom položaju u gradskom prevozu i dvadesetominutno slušanje svakodnevnih žalopojki, odnosno reproduciranja najnovijih vijesti, koje su, pretpostavljate, vrlo vrlo negativne.... Apsolutno je nevjerovatna umjetnost biti sret/an/na  u ovakvom okruženju, i niko me ne može ubijediti da to tako mora biti, da je to neki kulturni kod, da mi živimo u takvom svijetu, da je južnije tužnije, da je luksuz biti sret/an/na, da biti informiran/a znači biti deprimiran/a.
 
Naravno, ja ovdje ne zagovaram jeftine popularno-psihološke pristupe koji ljudima nameću emocije, akcije i osobnosti u svrhu derealiziranja i indoktriniranja u svijet zabave. Radije želim da podsjetim sebe i sve nas na nevjerovatne potencijale koje svi u većoj ili manjoj mjeri  posjedujemo, a nepoznavanje ili zapostavljanje istih je uvjetovalo da se  na kraju sve svede na najjednostavije vitalne funkcije i plivanje nizvodno. A mi jesmo na jednom velikom vodopadu koji nosi sve sa sobom i razbija one najnesretnije koji su se ili zadesili na pogrešnom mjestu, ili nisu pružili dovoljno otpora  ili nisu pružili nikakav otpor toj bujici koja ruši sve pred sobom.
 
U posljednje vrijeme (a to je prilično dugi period) čitam novine na drugačiji način. Gledam televiziju na drugačiji način. Više posmatram strategije i  tehnike koje se primjenjuju, nego ono (crnilo) što nude.  Sredstva informiranja su pojačivači okusa gorčine koji ljudi ovdje osjećaju zbog sistematskog, ali ponovit ću ovo, sistematskog  zlostavljanja svih nas koji smo imali nesreću da po inerciji potpadnemo pod ovu torturu. I postanemo žrtve sa svim obrascima ponašanja žrtve.
 
A što je najtužnije, mnogi to i dalje posmatraju kao proces“informiranja“.
 
Tako se sada  ljudima, istim ljudima  koji još nisu osvijestili i integrirali u svoje osobno iskustvo sve doživljaje i promjene s kojima su se suočili, kako na individualnom, tako i na kolektivnom nivou tokom ratnog, a sada i postratnog perioda - sve te/ove godine provedene u stalnom strahu, bijesu, ljutnji, tuzi, oskudici, razočarenju, nesigurnošću, suočavanju sa enormnim količinama boli i patnje zbog gubitka svojih života, gubitka dragih ljudi, svih simboličkih šema, sada im se ponovo prijeti ratom. I opet  senzacionalistički pišu kako je zemlja u opasnosti od rata - ko se naoružava, kako se naoružava, ko radi protiv koga,  koji su sistemi organizacije, kao i o ostalim  detaljima od kojih mi se diže kosa na glavi. Pri samoj pomisli da se nasilje, koje je samo promijenilo formu i prešlo iz fizičkog u psihičko, ponovo dopunjuje fizičkom formom.
 
Sredstva dezinformiranja i obeshrabrivanja i njegovanja neznanja trebaju itekako biti odgovorna za negativno okruženje koje kreiraju, oni ne informiraju - oni kreiraju. A tako je potpuno normalno da se, osim olovom, prilikom čitanja novina trujete mržnjom, neznanjem, netrpeljivošću, i sve to bez posljedica. Naravno za glasnike. Tako je prije nekoliko dana objavljen članak u kojem stručnjak (za zaplašivanje, valjda) najavljuje još samoubistava i slučajeva depresije, kao posljedicu globalne ekonomske krize. Vjerovatno je gledao u kašike ili u grah kada je tako smjelo najavljivao povećanje broja „oboljelih“ od depresije i povećanje stope samoubistava (a zna li neko koja je sada?). Prisjetimo se samo istraživačke prakse u bilo kojoj naučnoj disiplini, u našoj zemlji, uključujući  psihijatriju i u psihologiju.  Pojmove poput mentalnog zdravlja, prevencije, socijalizacije i učenja možete pronaći uglavnom u stručnoj literaturi. Ne u stvarnom životu. Kritički potencijal koji bi doveo u pitanje svo ovo bezumlje, neodgovornost i opetovano narušavanje mentalnog zdravlja u zajednici od strane sredstava javnog informiranja, ne postoji. Možete reći da sam sanjarka... no, ja sam apsolutno svjesna da realnost jesu loše vijesti, ali me niko ne može ubijediti da nije pogrešno da se ujutro, u jutarnjem programu, u emisiji (pazi paradoksa) Dobro Jutro, na telopu pojavljuju vijesti od kojih je, ali bez pretjerivanja, sve i jedna vijest izvještaj o poginulima i nastradalima širom svijeta. Pa ti hajde u novi dan.
 
Ne znam kako ostali ljudi razmišljaju ali ja uzimam ekskluzivno pravo i taj luksuz da ne dozvoljavam da me se ucjenjuje strahom i stalnim prijetnjama.
 
To me uvijek podsjeti na  autodestruktivnu prirodu mehanizama straha, mržnje i patnje, koje je Yoda u prvoj epizodi Ratova Zvijezda odlično opisao mladom Luke Skywalker-u, primijetivši strah kod njega, kada mu  kaže da je strah put ka mračnoj strani, jer strah vodi ka ljutnji, ljutnja vodi ka bijesu, a bijes vodi ka mržnji. A mržnja vodi ka patnji.
 
(Fear is the path to the dark side: fear leads to anger, anger leads to hate, hate leads to suffering).
 
Zvuči poznato?