Izborna godina, evo je opet. Nade se dižu, priča se svugdje da je presudna, itd, itd. Šta je presudno, da gladujemo, da nemamo posla, da nam se krše prava kad god izađemo na ulicu, ili čak ni ne moramo izaći na ulicu da se nešto negativno desi. Diskutovati više kuda idemo i kuda bi trebali/e ići postaje retoričko pitanje. Htjela bih se osvrnuti, još jedanput, prije nego što zatvorim svoje poglavlje zvano “Ima nade za nas”,  na za mene bitno pitanje u ovom društvu.
Rodna jednakost je postala uzrečica za kolutanje očima, za eno ih opet, šta sad hoće.

Ponekad se i ja počnem slagati sa tim. Šta ja postavljam pitanja u “državi” u kojoj samo kolektiviteti imaju prava. Nedavno na jednom od onih skupova koje zovemo “progresivnim”, moja malenkost je htjela da postavi OPET jedno jasno i ne tako kompleksno pitanje, jesmo li jednake u ovom društvu? Nadajući se da ću dobiti bar lijepo upakovani odgovor. Naravno, nisam ni to dobila ovaj put.

Slušajući o problemima kolektiviteta, počela sam da shvatam, da nažalost nismo riješili ni pitanje jednakosti/ravnopravnosti dva osnovna kolektiviteta u ovoj državi. Nada za jednakošću je iščezla ne radi toga što su nam političari/ke loši/e, nego što svi/e koji/e su više manje samozvani/e progresivci/ke, koji/e se bave ljudskim pravima,  digli ruke od stvaranja građanske države.

Tako da je za mene kao ženu koja živi u ovoj državi apsolutno svejedno je li izborna ili neizborna godina, ko će se kandidovati, i šta će pričati. Jer ne da nismo prioriteti, nema nas na mapi. Nismo državljanke, nismo jednake, niti ćemo biti dok god smatramo da Direktorica nije validan izraz, dok god, negiramo svoj osnovni identitet, a to je da smo građanke, a ne građani.

Radikalna ili ne,  ne dižem ruke od svojih uvjerenja, dižem ruke od nade da će biti bolje, da će nas Evropa izvući, jer ovdje bi “obmana” trebala biti predmet na fakultetu, a “ne talasaj” izraz za grb takozvane države. Zato pakuj kofere građanko, traži mjesto negdje drugo, gdje si pojedinka u društvu, a ne dio imaginarnog kolektiviteta.

Podijeli sadrzaj