„Espresso sa... Florence Hartmann“ održan je u utorak, 10.04.2012. godine u prostorijama ACIPS-a.  Razgovor je moderirala članica upravnog odbora, Gorana Mlinarević. Ova zanimljiva sagovornica je u uvodnom dijelu skicirala svoj razvojni put od dopisnice Le Monde-a za bivšu Jugoslaviju do glasnogovornice glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Tokom razgovora se prisjetila svog hapšenja 1993. godine u Konjević Polju od strane 72. Padobranske brigade, ali i svojih pokušaja da prikupi dokaze o umiješanosti vojske Jugoslavije/Srbije u rat u BiH. Kako nam je rekla, njena motivacija da radi kao glasnogovornica u ICTY bila je, između ostalog, da provjeri da li se dokazi do kojih dolazi Tribunal podudaraju s njenim ratnim izvještavanjem s mjesta događaja.

Posebno je istakla važnost transparentnosti sudskog procesa, te rekla da je transparentno sudstvo zlatno pravilo od kojeg se ne smije odustati. To se naročito odnosi na suđenja za ratne zločine gdje se ne radi samo o dijeljenju pravde, već da ona imaju i edukativnu dimenziju – poznavanje i proučavanje zločina treba da djeluje preventivno kako se zločini ne bi ponovili. Naglasila je da se suđenja trebaju dešavati u javnosti i zbog samih optuženih kako bi bilo jasno da je suđenje fer, te istakla da smatra izuzetno važnom ulogu javnosti u nadgledanju sudskog procesa.  Po pitanju mehanizama zaštite svjedoka i svjedokinja na Sudu BiH, naročito žena žrtava ratnog seksualnog nasilja, Hartmannova je navela da su svjedoci/kinje često zaštićeni zbog straha od odmazde, što dovodi do toga da se ne zna dovoljno o samim zločinima, a što opet, u konačnici usporava proces tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini.

Bilo je riječi i o individualnoj nasuprot kolektivne krivice, na šta je Hartmannova istakla da je vrlo bitno individualizirati krivicu kako bi se izbjegla kolektivna krivica, ali da se u slučaju bivše Jugoslavije išlo do ekstrema, tako da je individualizacija postala ideologija. Napravila je paralelu između suđenja vođama nacističkog režima u Nürnbergu i suđenja u Haagu rekavši da je u Nürnbergu suđeno pojedincima, ali da je jasno osuđena i nacistička ideologija. Smatra da je ta osuda omogućila Nijemcima dekonstrukciju ideologije i suočavanje s prošlošću i novim generacijama da se distanciraju od te ideologije. Za razliku od toga, u Haagu nije bilo osude politike i osude ideologije, što dovodi do toga da se one, u novijim generacijama, ne prepoznaju kao zločinačke.  „Nacionalno pitanje ne može biti riješeno kroz zločin i to je trebalo biti jasno rečeno. Zato ovaj region ima problem“, naglasila je Hartmannova.

Razgovor sa članovima i članicama ACIPS-a Hartmannova je završila riječima da je za nju bilo vrlo važno razumjeti kako je sistem funkcionisao i da su ljudi bili žrtve sistema, a ne da je riječ o sukobu različitih etničkih grupa. Čovjek je prihvatio da bude instrument sistema i zato se desio rat. U tom smislu, a povodom kritike koju je uputila Carlu Bildtu, Ministru vanjskih poslova Kraljevine Švedske, Hartmannova se osvrnula na pasivnost građana i građanki BiH, poručivši da je ona osnovni  neprijatelj slobode te provokativno upitala prisutne „Čega se bojite?“