Urbicid, ili ubijanje grada je riječ koju sam prvi put čuo nekako sa početkom rata kada su paljene Nacionalna biblioteka, pošta, parlament... Tada su hiljade granata, što običnih što zapaljivih, kao kiša zasipale i razarale Sarajevo. Nije to jedini grad koji je razaran i ubijan.  Mnogi gradovi u BiH su doživjeli istu sudbinu ali u njima su se uglavnom rušile bogomolje. Ali, u Sarajevu i kasnije u Mostaru su sistematski uništavani svi gradski, javni i kulturni prostori  i srž samog grada i života u njemu.

E sada vremepolovom preskačem sav taj period i dolazim u 2008. Sarajevo je manje više obnovljeno.

Mostar se polako obnavlja, ali urbicid je razorniji nego u ratu. Sarajevo i drugi veći gradovi, već su više puta imalo takvih urbanističkih tornada koja su polako razarala urbanu dušu i ljepotu življenja u njima, ali ova će izgleda biti najtrajnija i najtemeljitija. Možemo se samo sjetiti silnih bespravno izgrađenih privatnih kuća-nebodera, bez fasade, koja su unakazila sve obronke oko Sarajevskog centra već prije rata. Dvanaest godina poslije rata  sva brda su još dodatno popunjena tako da više ni igla ne može stati. Uništva se i ono malo prostora što je preostalo u dolini.
Grade se stakleno-betonska čudovišta a oko njih kao „ukras“ grade se grozomorne ljubičasto-drečavo-narandžaste kocke sa gipsanim lavovima i labudima u najčudnijoj mješavini stilova. U individualnoj izgradnji je posebno popularan „novo feudalni“ stil koji se ogleda u dodavanju jednog ili više tornjeva na kockastu osnovu kuće, tek toliko da se zna ko je tu gazda. Razni tornjevi i šoping centri su priča za sebe.
 
Zelenilo u gradu rapidno nestaje.  Ono što nije uništeno zbog rata devastira se gradnjom raznih betonsko-staklenih čudovišta izvan svih proporcija. Kada pogledate grad sa neke od obližnjih planina ne vidite ništa skladno, kao što su to nekada vidjeli Evlija Čelebija ili Andrić, već vidite neki užasni nered u kojem se ističu drečave kocke plavih plastificiranih krovova. Naša „zelena dolina“ izgleda ko da je neki džin tresnuo kantu smeća u nju pa se sve to rasulo bez reda i ljepote, od oljupina luka pa do slinavih maramica. Čovjek, nekad poželi za „starim dobrim danima“ kada je Sarajevo mjesecima bilo prekriveno debelim slojem smoga pa se sa okolnih vrhova jedino mogao vidjeti vrh tv tornja na Humu i ništa više.
 
Pored svih ovih estetskih užasa najveći problem sve te, uglavnom bespravne gradnje, je ekonomski. Gradeći bez reda, plana i dozvole stvaraju se mnogobrojna klizišta koja bukvalno razaraju i deru grad kao papirnu maramicu. Za saniranje klizišta nastalih bahatošću i bezobrazlukom godinama se, sa nivoa kantona i općina, ulažu milionska sredstva. Ta cifra je poslije rata dosegla već nekoliko desetaka miliona. To nisu sredstva lokalnih vlastodržaca već građana poreznih obveznika, kojima isti otimaju pare radi kupovanja glasova. Tako je poslije rata samo na Ilidži izgrađeno nekoliko hiljada bespravnih stambenih objekata u plavnim zonama oko rijeke Bosne, ali i na pravcima kojima su trebale ići putne komunikacije ili gdje je vodozaštitna zona. Kupujući glasove, ti se objekti stalno legaliziraju pod lažnom egidom da treba pomoći ljudima koji su branili ovaj grad i koji su svoje kuće izgradili prije dvadeset i kusur godina. Dovoljno je samo malo pogledati pa vidjeti da je to notorna laž i da se legaliziraju kućerine koje veze nemaju ni sa demobiliziranim borcima niti sa bilo čim drugim. Postavlja se pitanje, dokle će se maltretirati i pljačkati građani koji svih ovih godina plaćaju razne dozvole, uredno čekaju u redovima za razne papire i plaćaju svoj porez ovoj državi. Kada će oni doći na red da budu prioritet i kada će od svojih para vidjeti koristi tamo gdje žive, umjesto da slušaju o beskrajnim sanacijama klizišta i drugih brljotina kojima ova vlast kupuje glasove onih kojima ova država i njeni zakoni očigledno nisu bitni. Ili je možda vrijme da i ja ko „sav normalan svijet“ uzmem ciglu i malter, zovnem rodbinu i prijatelje, pa u parku ispred zgrade u kojoj živim izgradim jedan „stambeno poslovni objekat“ za sebe, buduću ženu, unuke i praunuke, naravno sa obaveznom kulom, a o ostalom ćemo se dogovoriti.